Sjaj Oriona
30.01.2012., ponedjeljak
TRI BOJE DJETINJSTVA
|
Treba dozvati plava jutra djetinjstva, treba dozvati plave čežnje sanjara, treba dozvati plave igre bezbrižnosti. Jer bio je jedan dječak, jedan nedužni dječak, rođen za voljenje. Volio je sunce u svojoj uvali, volio je šumor mora u škrapama, volio je kikot vjetra u masliniku, volio je let galebova iznad krša i gudura i volio je lunjati po šljunčanim žalima, tražeći plave školjke radosti. Bilo je to doba plave ushićenosti kad je siva i crna boja iza obzorja; ali je ubrzo saznao za sivu boju, jer slutnje su sive, jer oblaci su sivi jer oluje su sive. Onda je saznao i za crnu boju, jer gavrani strave su crni, jer noći besane su crne, jer smrt bratova je crna ... Otac je plovio morima, dalekim, dalekim morima, odakle se nikad više nije vratio, a mati bi rekla: »Jadna moja djeco!« jer bilo ih je još troje, jer bilo mu je devet godina; i dječak je spoznao sive sutone tjeskobe, i dječak je spoznao crne noći očaja. Vratite mu plava jutra djetinjstva, vratite mu plave čežnje sanjara, vratite mu plave igre bezbrižnosti, jer on je rođen za voljenje, jer on je ustvari nedužan! |
- 21:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #
25.01.2012., srijeda
RAZGOVOR S MRTVIM BRATOM
|
Ja ću uskoro navršiti dvadeset i petu, a ti bi, brate moj, da si onako živ, navršio dvadeset i treću. Ali, to je ono najokrutnije što nisi živ i što ne možeš, u ogledalu zbilje, ugledati svoju pticu ljepoticu. Bio si lijep, brate moj, i imao si: modrinu kadulje u očima, rumenilo sunca na obrazima, blagost dobrote u grudima; bio si visok meni preko ramena i imao si što je samo tebi bilo dano imati. Istina, dok se evo s tobom razgovaram, ja ne gledam tvoju sliku jer prije si umro nego što te je mati odvela u grad slikati; međutim, ja tvoju sliku svejedno imam i nosim je u dnu svoga ranjenog srca. Ipak, volio bih da je imam uza se: stavio bih je na prvu stranicu albuma, ispod koje bih napisao: „Moj brat Ljubomir“ neka te, osim mene, i drugi vide. Ta, zacijelo te još vidi i naša mati kada si joj uvijek na pameti! Tako je i nedavno uzdahnula i rekla: "E, da sam, jadna, bar njega mogla spasiti!" Jer da si joj bio najbolje dite, jer da je sestra i ja samo ljutimo, nesritnicu. Nemoj misliti da mati nije u pravu kad se na nas potuži da smo joj pokora jer ja bolujem od iste bolesti od koje si i ti bolovao i umro u El Shattu, dok nam se sestra, i zdrava i lijepa, razbacuje mladićima pa mati stalno strepi da joj kći ne ostane usidjelica. A što da ti rečem o ocu našemu, zaboga?! Neka mi Bog oprosti, ali bolje bi bilo da ga, izgubljenog u svijetu, nemamo. Jer, kada ga ne bismo imali, ne bi nas ni srce ovoliko boljelo; no ne znam je li se ikad sjeti da ima negdje pod zvijezdama još ženu, kćer i sina. Tebe se sigurno više ne sjeća. "Ah, njemu je dobro u Merikama, a nami kako Bog da, dico moja!" – često uzdahne naša patnica mati. Oprosti, skoro da ne zaboravih i našu brižnu baku Ludoviku koju smo podjednako voljeli: umrla je u ovom ratu od straha i gladi; kada je umirala, dozivala nas je svih, pa i tebe "Ljubomire moj", rekla je izdišući. A onda sam ti po prvi put pozavidio na smrti; pomislio sam: baka će te tamo naći i opet će ti pričati one čudesne priče. O, brate moj, da si onako živ i da uskoro imaš navršiti dvadeset i treću, a ja da sam zdrav i u ovim godinama, nas bismo dvojica, tada, čudo učinili: našu bismo novu kuću sagradili u boriku iznad onih hridina surih gdje smo znali slušati urlike vjetrova i podivljale krikove galebova! (Žirje, ljeto 1955.) |
- 14:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #
31.12.2011., subota
SONET NA KRAJU
|
Angeli Haljina snježna reljefom tvog tijela vjeđe otvara, dok te mjesec crta k'o leptiricu sred raskošna vrta, jer je u svemir svjetlost unijela. Sanjiva poza priča je cijela u noći zvijezda. Tamo preko rta osjetih bliskost razdragana hrta, jer je uza te i dubina bijela. Pa, taj ti osmijeh što na usni titra, pa, te ti ruke niz bokove päle; pa, ta ćud tvoja i spora, i hitra – sve su to slutnje u mom srcu znale; bit ćeš nebeska i kad zamre citra, al' u pjesmama što su s tobom cvale. (Zadar, 31. prosinca 2011.) |
- 15:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #
12.12.2011., ponedjeljak
|
Neke stare posvete SUSRET Štovanom prijatelju Roku Ovdi u zatišju svita di se još po horvatsku zbori di komin na starinsku gori i di se u agavu cvita naša san te prijatelju horvatsku zborit rič di vragu umom lomiš bič utonuv u sunčanu aleju Neka, ovdi nan je stat i ovdi nan je mrit dok se u uri lomi sat i sat Bog i sriću more nan dat oli od lovora cvit a more nas plakat, plakat mat. Pero Mioč U Novigradu, 22. rujna 1971. SONET DRAGOM ROKU Do sjajnih nam zvijezda treba samo doskok ali tko će dići svoju tešku nogu kad u travi na nas vreba ljuti poskok a nebo ti bliže zemlji nego Bogu pri dnu našeg stabla leži hladna bradva a srca se naša njišu kao voće i sunce nas reže kao britva na dva a u svakom dijelu traje carstvo zloće zašto smo se tako približili ruži kada nismo znali ljubiti ni gristi ostali smo tako u dolini. uži kao hladna bedra nerotkinje, čisti a mogli smo ruže kao žito žeti da smo znali biti da smo znali htjeti. Luko Paljetak Novigrad, 22. rujna 1971. SONET DRAGOM ROKU DOBRI Još ćemo mi piti; još ćemo u zoru teturat pijani puni čarnih tmica i, krcati mijena, još ćemo u moru prati grješne noge, miti grješna lica; još ćemo pregazit mnogu tamnu goru i proći će zime ledne preko klica; umuknut će mnogi glasovi u koru starih prijatelja. Samo jedna žica na nečijoj harfi još će titrat dugo i drhtati poput uspaljene žene; sinovi će naši ljubit nešto drugo, ali neće biti ni Tebe ni mene. Mi ćemo tad biti samo neki oci što su se odali lirici i boci. Momčilo Popadić Zadar, 14. siječnja 1972., Buffet „Učka“ pri biteru NESABRANI SONET Zločesti za vazda, a zauvijek dobri, vjerujemo malo jer smo puni nade bjesomučne. Žice, gluposti, ograde okružuju pamet. Da je biti kobri sličan, znao bi po čemu otrov mrski prosipati. Znao bi kako samoća grkom čini slatka i nedužna voća. Znao bi kako su i pitomi – drski! Zločesti za vazda, vješti samo peru, uljudno nosimo sve te naše križe, smijemo se ljupko dok nam kožu deru, pa se mi penjemo – oni idu niže. A zauvijek dobri, zločesti za vazda, sjemenu smo nekom barem jedna brazda. Momčilo Popadić Zadar, 11. 04. 1986. |
- 12:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #
25.11.2011., petak
JEDNA DUŠA A NAS DVOJE
|
Jedna duša a nas dvoje uvijek jesmo za kap veći; al' ako nas zli razdvoje, smijat će se onaj treći. Jedna duša a nas dvoje uvijek jesmo za slap jači; niknut će nam cvjetne hvoje, i kada se obzor mrači. Jedna duša a nas dvoje uvijek jesmo puno više, jer je moje tad i tvoje, dok nam usud bajku piše. Jedna duša a nas dvoje, uvijek glasam za oboje! |
- 03:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #
29.10.2011., subota
OČNJACI
|
U nemogućnosti da ti dosegnem rame i da na nj naslonim umornu glavu, očekujem lice dobrih kerubina na svom izbrazdanom čelu, utonulom u nirvanu nakon rasprsnuća zvijezde vodilje u predvečerje s pticama posustalim u dubini naših nesuglasica. Jer, u svakom mom pokretu odraz je i tvojih svih pet čula, pa kad me gledaš – ne vidiš me; pa kad me slušaš – ne čuješ me; pa kad me njušiš – ne osjećaš me; pa kad me gladiš – ne dotičeš me, ali kad me kušaš – ždereš samoga sebe, prepun očaja da se nećeš zasititi do vrha urlika preko nigdine mene i moga srca, uvijek i iznova nedostupnog tvom nepovratu u kožu dobrohotnih stvorenja u presušenim koritima rijeka oivičenim drvoredom sablasnih sjena. Očito smo se mimoišli u nekom davnom vremenu izvan domašaja pramajke razgaljenih grudi podno sušičavih stabala s gorkim voćem spoznaje da su nam se i putovi razišli u maglama kao u oblacima pred najezdu crnih ptica iz neke sulude zbilje, u kojoj je u ime Oca - gospodarila boca; u kojoj je u ime Sina - gospodarila neistina, u kojoj je u ime Duha - gospodarila nada gluha, u kojoj je u ime Amen - gospodario crn kamen! Potom je nabujalo more, umjesto Jone, izbacilo neman na žalo s očnjacima koji se, prilikom zavijanja u noći, zariju u vrat jaganjca Božjeg, a po danu – u što već stignu, nemilosrdni ... A na kraju se ustoliči vladavina straha ispod visokih zvijezda koje rečeni očnjaci ne dosižu, iako bi, krvožedni, i to htjeli; samo što navrijeme dobri anđeli stignu na sigurno sklonili ljestve Jakovljeve*. _________________________________________________________ * U Svetom pismu je zapisano kako su se praocu Jakovu u snovima prikazale ljestve koje su sezale od zemlje do neba, te da su se po njima Božji anđeli penjali i silazili gore i dolje |
- 01:35 - Komentari (7) - Isprintaj - #
29.08.2011., ponedjeljak
RECENZIJA ZA KNJIGU "EPISTOLE"
|
TEKSTOVI KOJI NAM POPUT BLAGIH ZEFIRA DOLAZE S DALEKIH OBZORA U SPARUŠENU I ZAGUŠLJIVU ZBILJU Napuštenu i zaboravljenu antičku i renesansnu, čestu književnu formu u obliku pisma, poslanice ili poruke, u punoj raskoši, jezično briljantno i s virtuoznom praksom obnavlja Roko Dobra na ponajboljem tragu kulture mišljenja i pisanja. Istina, Roko svoje epěstole ne piše u formi stihova, ali napisane u formi lirske esejističnosti ove su epěstole na tragu književne evanđelistike kakvu znamo iz povijesti, a koje će se u svojoj zanimljivosti moći čitati i u budućnosti. One su moderno dokumentirane i analitične, proumljene, usustavljene i logične. Uostalom, sam autor već u proslovu ističe da se u svojim epěstolama «obraćao pjesnicima», kolegama, a ja bih dometnuo i prijateljima, poetama o kojima zna gotovo sve na literarnom i intimno životnom planu, pa je shodno tomu i mogao uzimati njihove knjige «bez obzira na datum nastanka», zazivajući ih na dijalog u iznimnoj akribiji svog lijepoduha. Dijalog je to o općoj kulturnoj problematici kao i onome što su sami napisali u svojim stihovima s «nemirom bezbrojnih svjetova koji se stalno obnavljaju», kako bi kazao Antun Šoljan. Pišući o takvoj lirici na već rečeni način, Roko ne izbjegava njezinu prirodnu (prirođenu) apstraktnost, jer kada govori o poeziji kao da govori o zvijezdama, ne idući tragom «nauka o književnosti» premda se služi njezinim dosezima, ocjenama i analogijama, već ide tragom zvjezdoznanca, maga koji u svakodnevnom ljudskom kriku otkriva poruke dalekih svjetova, poruke makrokozmosa, budućnost pred kojom samo u poeziji nismo bespomoćni, jer nam jedino poezija pruža obilje mogućnosti izbora s isto toliko rješenja. Zato, ako se i shvate epěstole Roka Dobre, kao i ovaj moj pogovor njima, kao prijateljska pisma, tim bolje, jer ni jedno od ovoga neće podleći napuhanim, papirnatim vrijednostima trenutne hrvatske književne zbilje koja je izgubila svaki smisao a time i čitatelja. Djelujući po vlastitoj svijesti i savjesti na ponajbolji ćemo način služiti profesiji, zvanju i narodu, a ističući isključivo vrijednost jezika kad govorimo o poeziji, pjesnicima i njihovim djelima, nećemo skrenuti s puta istine da je pjesnik to što jest isključivo po svom jeziku. Trideset kolumni, epěstola Roka Dobre posvećene su i upućene Senki Paleka-Martinović, Dragutinu Herendi, Fahrudinu Nikšiću, Anti Sikiriću, Slavku Govorčinu, Ivanu Vidoviću, Miljenku Mandži, Vjeri Belić–Biloglav, Mili Klariću, Veljku Maštruku, Mladenu Dorkinu, Branku Čakarunu, Tomislavu Maričiću Kukljičaninu, Tomislavu Meštriću, Mati Sušcu, Veri Belić–Valčić, Anti Nadomiru Tadić – Šutri, sudionicima Lidrana, Igoru Šipiću, Tinu Kolumbiću, Ivanu Dobri Žirjaninu, Veljku Barbijeriju, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Ivani Kale, Mirjani Herenda i Zvonimiru Balogu. I upravo činjenica da su većina imena iz ove niske manje poznata u hrvatskoj suvremenoj književnoj zbilji, da su u nju djelomično inkorporirana, ovim tekstovima Roka Dobre daje posebnu vrijednost. Njega ne zanima status već trijumf poezije koji vidi u njezinu savršenom ispunjenju, u posveti duši i osjećajima, ljubavi koja osigurava beskrajno. To ne znači da naš epistolar slijedi samo strast kao jedinu lirsku moć očekujući od svake riječi opijenost kao od ljubavnog napitka, on istodobno i ustraje na starim, provjerenim vrijednostima, polazeći od priznatih oblika književnosti; dapače lokalne pjesničke pojave provjerava i vješto objašnjava na vrhunskim primjerima svjetske književnosti. Čist u svakom pogledu, Roko Dobra iz rečenice u rečenicu svojih epěstola inzistira na traženju najuzvišenijih oblika izraza, hvatajući se za svaku slamku koja želi i može biti lirski govor, pojašnjavajući značenje svake riječi, njezinu zaumnu, auditivnu i vizualnu snagu, ne stideći se pri tomu, već ističući i svoju emocionalnu napetost, neposrednu zaigranost, ljubav kao bitni pokretač svijeta, pa otuda njegova esejistika ima više od pjesničkog nego li od znanstvenoga ruha. Uzvišenost i dostojanstvo kakvim Roko piše o poeziji bilo kojeg autora davno nije poznato kod nas. A to je moguće samo kada se u svakom obliku izbjegnu škole, šablone, trendovi i književne pomodnosti. Dakle, Roko Dobra ne reagira na aktualna pitanja, on ne samo da za njih ne haje, već uopće kao i da ne zna za njih, njega ne zanimaju prvi udarci, već konačna pobjeda poezije, manifestirajući tako renesansnu ljepotu širokog, jasnog i jednostavnog, uvijek lijepog i uznesenog pisanja, kakvo već odavno nije u milosti praktičara s nečastivih filozofskih fakulteta. Ovaj iznimno vrsni sonetist, talentirani književni i kazališni kritičar, likovni znalac, danas pripada već izumrlom soju naših vrhunskih esejista kakve poznajemo od Matoša i Ujevića, preko Saše Vereša i Matka Peića, evo do Tonka Maroevića i Igora Šipića, zagovarajući književno-teorijski nauk jednog Barca ili pak uzvišenu stilistiku književnoga teksta Ive Frangeša. Uostalom, svi su ovi tekstovi nastali i objavljeni u doba kad je na hrvatskom nacionalnom obzoru književna kritika izdahnula, kada su po novinama ukinute ne samo kritičarske rubrike, već i prilozi kulture uopće. Stoga poput labuđeg pjeva sada čitamo Rokove epěstole, studije, zapise i medaljone esejističke prirode, tekstove bistra izričaja, bilo da je riječ o kaplji, slapu ili cijeloj rijeci onoga o čemu govori. Pisac je to koji ne zazire od ničega što je lijepo, što je umjetnost, bilo klasična ili moderna, prihvaćajući na isti način razbarušene stihove i strogo upletene sonete. On se ne vezuje ni za jednu ideološku ili školsku struju, religioznu ili društvenu sliku, ni za što štô ne odjekuje pjesničkim skladom, nevrijedno mu je i vrijeme i aktualnost ukoliko ih ne mogu nadići stihovi koji o njima govore. Roko nije ove epěstole pisao kao profesionalni kritičar, što će reći rutinski, već ih je pisao u dokolici u kojoj i nastaju dobra djela, unaprijed ne izabirući ono o čemu će pisati niti vidjevši prostor objavljivanja, pa je i to jedan od razloga što se njegove misli nude čiste. Premda su mu mete raznorodni autori, ipak su to oni pisci koje kritičar poznaje i po djelu i po duši, osobe koje je uglavnom imao priliku upoznati kao ljude od krvi i mesa, što ne dovodi, kako bi netko mogao pomisliti, do nestalnog i nestabilnog interesa ograničene širine. Dapače, Roku su se te spoznaje nametnule kao krila za uzlet, za razmah punim plućima, što i jest vrlina ove knjige. Na tragu rečenice Johana Huizinga kako «pjesništvo ispunja šire i vitalnije zadatke nego što je to zadovoljenje literarnih težnji», što moderni kritičari jednostavno ili ne znaju, ili ne uzimaju u obzir, po Roku pjesnički jezik koji sve pretvara u riječ i riječ je sama, nije samo riječ već i nositelj svih drugih duhovnih poruka pjesničke igre. Pjesništvo je još jedini uzvišeni osjećaj zbilje i morala, čak i jedina uzvišena tehnika kojom se postižu plemeniti ciljevi. Ako ovaj kriterij držimo povišenim, to je zato što službeni, oficijelni tumači hrvatske poezije već dugo stvarno ne čitaju ništa izim svojih poznanika i preporučenih autora, onih koje su sami povješali na već unaprijed pripremljene ljestvice kao kakve mrtve punjene ptice. S druge strane Roko se bavi pjesnicima s one strane znanstvenih teorija i efemernih izama, s manje ili više uspješnim autorima, ali s ljudima koji marljivo rade na dostojanstvu poezije, na «uskrsnuću riječi» da parafraziram V. B. Šklovskog, iako bez socioloških motiva i metoda. Primarna svrha ovog pisanja je pokušaj shvaćanja i prihvaćanja pjesnika, pjesničke pojave uopće, kako bi pisac konačno svoje shvaćanje prenio i na moguće čitatelje. To ne znači da su Rokove epistole bez kritičko-analitičke konkretnosti, dapače, tko umije pročitati njegove hvale poeziji, znat će uočiti i otkriti i kritičke zamjerke koje se ispod hvala kriju, o onome što poezija uistinu nije. Knjiga «Epěstola» Roka Dobre istodobno je iskustvo pjesnika i kritičara koji podjednako koriste iste ili slične riječi; uostalom, ne mogu se limunima objasniti šišarice pinija.Stoga je knjiga «Epistola» Roka Dobre istodobno iskustvo pjesnika i kritičara koji podjednako koris te iste ili slične riječi, uostalom, ne mogu se limunima objasniti šišarice pinija. Riječi potrošne kao i sve živo, ovdje se obnavljaju epitetima, komparacijama povijesti poetskoga svijeta, upućuju na one detalje koji oživljavaju doživljaj svijeta. I kritičar govori kao pjesnik sa stankama, tišinom, zvukovima, bjelinom, svim onim znakovima koji uzbuđuju pjesničku dušu. Malo je ovdje konvencionalnog, hladnog i secirajućeg, pragmatičnog, a daleko više porodiljski ushićenog, jer se naš prikazivač i opisivač knjiga, tumač poezije i njezin kritičar, iskreno raduje svakom novom životu poezije, raduje se onomu što živi, a ne onomu od čega se živi. Oni koji iz bilo kojega razloga prigovore ovakvom djelu, naći će se u zamci da ne govore o djelu, već o ukusu vremena. Konačno, kako bi kazao Denis de Rougemont: «Što je čovjek osjećajniji, više ima izgleda da bude govorljiviji i izražajniji. Isto ako, što je čovjek strastveniji, lakše će izmišljati pjesničke figure…». Roko Dobra u svojim epěstolama upravo upućuje na ovakvu nužnost, on kao da je želi potvrditi i potvrdu naći kod sugovornika, da su uzvišeni osjećaji, spontana govorljivost i strast oni elementi koji neku poeziju čine vrijednom i nezaboravnom. Kada se učini da je naš kritik eksplozivan, da piše u vrućici, to samo znači da je naišao na takav materijal koji mu nudi užitak i mogućnost za varijacije intimne stilistike. Uzvišenost koju osjećamo u ovim tekstovima, a što jest stil i način pisanja Roka Dobre, samo je osobni kut gledanja na stvari, ljude, prilike i djela. Pisati, konačno, s takvom marljivošću svaku rečenicu u tekstu, a da to nema drugoga cilja do čistog užitka, mogu samo izvorni umjetnici, ljudi orfejskog temperamenta, širokoga znanja, s čvrstim uporištem u svojim stavovima, bez oslonca na bilo čije mišljenje, bez dvojbi o onome što rade; pronicljivi lučonoše koji nemaju potrebe paliti drugome svjetla, niti na tuđa svjetla lete kao noćni leptiri. Zreli su ovo plodovi esejističke promišljenosti sastavljeni u slavu ljepote, poezije i duhovnosti, iz kojih izbija duh svekolikoga zanosa, idejne čistoće i umjetničkoga zajedništva, tekstovi koji poput blagih zefira dolaze s dalekih obzora u sparušenu i zagušljivu zbilju. Tomislav Marijan Bilosnić |
- 13:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #
27.08.2011., subota
SVJETLOST LITICA
|
Silvani Ujdur Bilan eno na face-u i sad si k'o puška, s naočalama tamnijim od kose, što, rubeć oval, sjeća na otkose zlatnoga žita; i dah si oduška za sva stvorenja (ženska ili muška) koja vremenu i prahu prkose i koja sunce u namjeri nose, nalik tvojemu na usni dok šuška zvekirom plama tvoje lijepe duše. tu si u sebi pomalo i nujna, al' zao vjetar kada i zapuše: leprša jato nekih dragih ptîca, na nebu zjena raspjevanost bujna, a ja te slavim – svjetlošću litica! (Zadar, 27. kolovoza 2011.) |
- 17:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #
18.07.2011., ponedjeljak
AFRODITA
|
Ivani Kale Vrvilo Isključio bih čak i dragi kamen, vanjštine sjajne u doba cvjetanja, ako su mu pak sva ta nadmetanja, nakon tvog trona, tek poruge znamen. Isključio bih čak i vîlin pramen kad ga vijori vihor za kretanja, ako ti kosa bje okvir sretanja lica tvog lijepog i zjenica plamen. Evo što bih još od čudesa htio: vradžbine tentat, skriven iza sjene, rumeni osmjeh što me ushitio; vedrine duha što duboko sežu, ishodištem sna, u magičnost žene – Lunu i Sunce nek' za tebe vežu; o, jer iz morske rođena si pjene! (Zadar, 16. srpnja 2011.) |
- 14:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.07.2011., utorak
RIME MORA
|
Za Roka Dobru Od koga riječi gustoću da prime, slankasti okus, pokret živog stvora, od koga sonet gipkost steći mora, ne iznevjerit valove i plime? Od koga slova beskraj plav da snime, da upoznaju kruh sa sedam kora, da budu spremna za plov pjesmotvora, a da mu sveto ne izreknu ime? Ne prestajuć se divit svijetlom čudu, riječi za sonet vijek će spremne biti kad zagledane u otoke budu. I slova će se pridružit im trudu te u stihove valova se zbiti, a inače bi sve bilo zaludu. Tonko Maroević ________________________________________________________ * Na blogu prijatelja mi i poete Ivana Vidovića maslinapjesma loza ovaj je sonet, nakon velike dvije godine kada ga je napisao i meni posvetio uvaženi akademik i izvrsni sonetopisac Tonko Maroević, imao je privilegij, po prvi put, biti objavljen. No, kako tamo, ruku na srce, nije bio gotovo ni zamijećen, odlučio sam ga, evo, postaviti i na ovom svom blogu (a kojemu sam blogu, kako vidite, izmijenio i dizajn) |
- 23:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||